Nakon ovogodišnjih Olimpijskih i Paraolimpijskih igara održanih u Parizu, iduće godine Tokio će biti domaćin Olimpijskih igara gluhih i upravo zato ovdje – razgovor sa zlatnim rukometašem, ujedno i predsjednikom Hrvatskog sportskog saveza gluhih Oliverom Lušićem koji će se, nada se on, od svoje aktivne sportske karijere oprostiti zlatnom medaljom upravo na Olimpijskim igrama gluhih u Tokiju.
OLIVER: Ja uvijek volim krenuti od sebe. Moji su roditelji potpuno gluhi, sestra je isto. Oni su krasni roditelji i sve, ali s te strane nisam imao pravu podršku i potporu. I sam sam osoba sa oštećenim sluhom. Bez aparata skoro ništa ne čujem. Znam s kakvim preprekama i problemima, barijerama, se susreću ta djeca i ti mladi ljudi. Kao što sam rekao, to su najčešće komunikacijske barijere. Vi znate kako je to kad rasteš, pa ima svakakvih dobacivanja i ruganja, svašta nešto. Dosta je težak taj period bio i onda kad se i to počne pojavljivati na nekim sportovima u komunikaciji s okolinom, s djecom u klubovima i najčešće tu djeca odustaju od sporta.
Oliver nije odustao od sporta, nego dapače – sudjelovao je na pet Olimpijskih igara gluhih, i osvojio četiri zlatne i jednu brončanu medalju. Isprobavao je i isprobao svašta, a ostao – u rukometu.
OLIVER: Ja sam kao dijete, s obzirom da su moji roditelji i obitelj dosta sportski, tata je isto rukometaš, on je i prošao jako puno sportova, tako sam i ja prošao i stolni tenis gdje nisam bio loš, i nogomet, košarku, plivanje. Sve sam prošao, ali nekako je na kraju prevagnuo taj rukomet. Naravno, kad sam gledao oca kad je igrao sa gluhima na Olimpijskim igrama 2001. u Rimu, gdje su osvojili zlato, kad sam ja to vidio, rekao sam ja želim biti ovdje. Tako da je nekako s tih dvanaest godina već bilo želje i ja sam se odlučio baviti rukometom. Počeo sam u današnjem PPD Zagreb. Put mi je bio dosta zanimljiv.
OLIVER: Evo na mom primjeru. Često mi se znalo dogoditi da bi kraj treninga dočekao u suzama i sve jer neke stvari nisam čuo niti sam mogao popratiti sve. I hvala Bogu, nisam odustao. Uvijek sam imao u ekipi jednog, dvoje koji bi me potaknuli i koji bi mi pomogli, to je bilo ključ. Da sam imao možda prevoditelje u tom trenutku, jer nekoj djeci treba prevoditelj od početka pa do idućih godinu dvije, a nekome treba samo da par puta, par mjeseci savlada te osnove.
Poučen svojim i iskustvom mnoge djece oštećenog sluha ili gluhih, radio je na tome da sam Savez pokrene projekt Uključivanja djece s oštećenjem sluha u redovan sustav sporta. Uz podršku Ministarstva sporta, taj je program organiziran u Zagrebu i Splitu i tu surađuju s logopedima i klubovima. No pritom – kako naglašava – djecu se želi uključiti i u redovni sustav sporta tako da nisu samo u sportu gluhih.
OLIVER: Ta djeca su bili nigdje. Evo mi imamo zaposlena tri kineziologa koji rade na tom programu. To nije nikakav projekt, to je program Saveza koji će uvijek, dok sam ja tu, postojati. Uz tri trenera, kao što sam rekao, imamo i tumače kako je naša, ajmo reć mana uvijek što ne čujemo i ne možemo normalno pričati. Ne možemo normalno komunicirati tako da su ti ljudi koji prevode most između sporta i nekog normalnog svijeta kako bi rekli. Evo zadnje dvije i pol godine imamo preko 160 djece. Trenutno, ovaj program je baziran u Zagrebu i u Splitu.
Tek je mali broj gluhih sportaša bio uključen u redovan sustav sporta i to najčešće zbog komunikacijske barijere no gluhih je sportaša sve više pa i onih koji nastupaju u timovima čujućih sportaša.
OLIVER: Ona je, kako je prije škole morala proći pedagoški obradu i sve, dobila dijagnozu doktora da je dijete s posebnim potrebama da ne može sudjelovati u normalnoj nastavi. Curica je savršeno pametna, bistra i sve, samo malo teže priča. Njezini su roditelji potpuno gluhi, jednostavno njoj je to urođeno. Ona je danas kadetska prvakinja među čujućima u bacanju kugle. I sad se treneri svi za nju otimaju i bore. Svi bi htjeli s njom raditi, a ona uz sebe stalno ima našeg prevoditelja. Jer, kao što sam rekao, jako teško komunicira i ne čuje apsolutno ništa. Ali, evo, tu smo mi da joj pomognemo. I njezini roditelji su stvarno presretni. Našla se u tome i svjetla je budućnost pred njom.
A tu je i Mia Nekić, koja je na Svjetskom prvenstvu u atletici održanom krajem srpnja u Taipeiju osvojila drugo mjesto u bacanju diska. U sport je krenula kroz košarku.
OLIVER: Na jednom od naših sportskih dana, gdje smo imali pokazni trening atletike u Splitu, trener koji je i trener čujućem olimpijcu Filipu Mihaljeviću i paraolimpijcu Luki Bakoviću koji je osvojio, čini mi se broncu. On je bio na tim danima i odmah je nju primijetio. I ona je tada imala, čini mi se četrnaest, petnaest godina, i rekao je: ona je talent neviđeni. Ja želim s njom raditi. Mi smo razgovarali s njom i s njezinom mamom, ona je prihvatila to i jedno vrijeme je igrala i košarku i atletiku. Bacala je disk i koplje. Evo danas nastupa i za čujuću reprezentaciju mlađe juniorske i kod nas gluhih također. Osvojila je srebro i stvarno sam ponosan.
Ove se godine obilježava stogodišnjica Olimpijskih igara gluhih, a Oliver je upravo u pripremama. Prve su održane u Parizu a kao svake olimpijske, održavaju se svake četiri godine.
I kao i običnih, i ovih ima i zimskih i ljetnih,
OLIVER: Jedina razlika je što su naše Olimpijske igre gluhih uvijek godinu nakon čujućih i para sportaša. Zašto? Zato što mi nismo dio sustava parasporta. Oni imaju manje sportova. Ima dosta razlika u odnosu na sport čujućih. Mi smo puno sličniji sportu čujućih. Mi imamo iste sportove, pravila, sve je isto. Samo u nekim situacijama suci imaju zastavicu, recimo, čisto jer neki ne čuju znak i onda sudac diže zastavicu. I signalizacija može biti u korneru, kad sudac da znak ako je netko baš daleko, recimo u nogometu, to bude tako. Znači, to je jedina razlika i naravno, postoji još jedan razlog, bilo bi preskupo da su zaredom tri. Neki gradovi bi bili zakrčeni dva mjeseca, što je nemoguće, tako da je potpisan taj sporazum. U statutu Međunarodnog olimpijskog i našem stoji da su naše igre uvijek godinu dana poslije.
OLIVER: Meni osobno nekako najbolji utisak je ostavio Taipei te Olimpijske igre, a najljepše su mi bile 2005. moje prve Olimpijske igre sa malo više od petnaest godina. Taj Melbourne Australija je, ali i 2009. Taipei čudo. Stadion od 55 tisuća ljudi. Naravno, interes varira od sporta do sporta i, recimo, 2017. su igre bile u Turskoj u Samsunu. Neki sportovi gdje Turci nisu toliko zainteresirani kao što je plivanje ili tako nešto, bi bilo možda malo manje ljudi, ali ovi sportovi, nogomet, košarka, rukomet bilo je puno. Na našim utakmicama bude stvarno, u Brazilu kada smo bili, na svakom našem treningu je bilo minimalno pet tisuća ljudi i oni su gledali sve. Poslije smo sve majice podijelili, jedva su nam ostale za zadnji dan za povratak doma. Prođeš sve i zapravo vidiš koliko je to sve predivno i koliko je to lijepo. Najljepše je, naravno, uvijek usrećiti najmlađe i vrlo često se i desi da iz tih gradova i sela koji imaju škole i gluhu djecu, onda oni svi dođu i njima je to doživljaj. I onda mi uvijek volimo naći vremena i da njima posvetimo svoje vrijeme, tako da sve u svemu, jako se veselim Tokiju.
Govori i kako se pristup sportu gluhih promijenio tek nedavno.
OLIVER: Ta promjena je vidljiva, nažalost, tek zadnjih četiri, pet godina. Prije toga je dosta bilo, ajmo reći, čupavo, volim reći. Ta komunikacijska barijera je, na žalost, vrlo često nepremostiva, nepremostiv problem. Naši treneri, nažalost, nisu educirani da bi uopće shvatili potrebnu komunikaciju prema takvoj vrsti hendikepa. Ja uvijek kažem, mi možemo sve – osim čuti. Mi ne možemo nikad pročut, ne možemo nikad. Neka djeca ne mogu nikad tečno, početi pričati, a svi drugi uvijek mogu naučiti naš jezik. Svatko može naučiti osnove znakovnog jezika, barem ono što je potrebno za nekakav trening ili sve. Evo fun fact: ja sam u srednjoj školi naučio skoro cijeli razred osnovama znakovnog i kad smo pisali ispite nikad nije bilo problema, nikad.
OLIVER: Moj materinji jezik je znakovni jezik. Ja sam prvo naučio znakovni jer su moji, kao što sam rekao, roditelji potpuno gluhi i sestra isto. I odmakom vremena znaju me često ljudi pitati “joj znaš je li ti teško jel bih htio se mijenjati, jel bih htio čuti?” Ali kažem ne, meni je ovako super. Ja mogu jedno ili drugo, ne bih se nikad mijenjao. Meni je ovako super. I što je zanimljivo, osobe s oštećenim sluhom vrlo često imaju izražene druge osjete, njuh, vid.
Sve se više djece oštećenog sluha ili gluhih uključuje u sport. Sportski savez gluhih u Zadru organizira Kamp za djecu oštećenog sluha, koji je besplatan i koji je ove godine privukao gotovo 100 sportaša. Djecu se potiče da u kamp povedu i braću i sestre, bez obzira na to čuju li ili ne.
OLIVER: Mi ne uključujemo samo gluhu djecu u svijet čujućih, već i suprotno. Želimo i uključiti čujuće da vide da ako netko slabije čuje da to nije smak svijeta, da to nije zarazno, da to nije ništa strašno. Uz malo podrške uz malo volje i želje, sve se uvijek može i to mi je posebno drago. Bio nam je gost i gospodin Josip Pavić iz Ministarstva, gdje me nakon deset minuta pitao: Oliver možeš mi reći tko tu čuje tko tu ne čuje. Sve pršti od od sporta. Baš je onako jedna prekrasna priča i na to sam posebno ponosan.
OLIVER: Srž sporta je inkluzija, napredak na polju svijesti i mentalnih, kako ja volim reći, ta putovanja, upoznavanje novih i kultura, novih jezika, novih ljudi i sve to je nešto što se ne može platiti, što se ne može kupiti. To ti ostaje za cijeli život. Ja jako puno putujem, vidim koji su benefiti toga. Gdje god dođem, uvijek se mogu nekome javiti, uvijek su vrata otvorena, drukčije je. Isto tako i oni kad dođu. Mislim da je to najveće bogatstvo sporta.
Savez se posebno trudi da u sport uključuje mlade i nije pritom cilj samo osvajanje medalja.
OLIVER: Zato smo mi tu kao savez osigurali maksimalnu podršku toj djeci i mladima. Kao što sam rekao, u vidu podrške da im osiguramo tu besprijekornu komunikaciju i da im damo podršku da ne odustanu. Jer ja uvijek volim reći da nije bilo sporta, ne bih ni ja danas bio ovo što jesam, jer sport je po meni najjači alat za postizanje nekakvog samopouzdanja, inkluzije u normalno društvo i okolinu. I kad sam kroz sport počeo postizati neke uspjehe, drukčije su me gledali.
OLIVER: Krajnji cilj je da oni postanu bolje osobe i da se uključe u normalan sustav sporta, a samim time u okolinu, u društvo da steknu samopouzdanje i da znaju koliko vrijede i da ta barijera koju imaju, manjak sluha, znači nedostatak sluha, da to nije nešto što će ih spriječiti da postignu nešto. Sestra moja koja je potpuno gluha završila je pet godina fakulteta, uz prevoditeljicu. Imamo i pravnike, samo je potrebna volja i želja, uz malu podršku sve je moguće.
OLIVER: Ima puno tu sportova. Naravno kod dečkiju je velik interes za rukomet, normalno, jer je to perjanica saveza od osnutka. Oni nekako drže tu razinu, naravno i nogomet, ali ih uključujemo u sve sportove. Važno je reći da nemamo neke smjernice, da se moraju baviti nekim sportom. Po afinitetima te djece mi ih usmjeravamo i dajemo podršku. I što je važno reći cijeli program i sve je potpuno besplatno. Mi radimo suradnju s klubovima, s trenerima gdje im stvarno dajemo maksimalnu podršku, jer najčešće sva ta djeca moraju ići kod logopeda i na te razno razne terapije, vježbe govora znači rehabilitaciju i sve. A to sve danas, nažalost, košta puno i onda im roditelji ne mogu priuštiti da se bave i sportom. I da ne bi sport ispaštao, mi smo uspjeli naći način da to olakšamo i da im omogućimo bavljenje sportom potpuno besplatno.
Neki od njih predstavljat će Hrvatsku na budućim Olimpijskim igrama gluhih. Zasad naravno, sportaši se pripremaju za one prve na redu – Tokio 2025.
Očekivanja, kakva su?
OLIVER: Tokio, 2025., očekujemo, a ja ću biti realan, očekujemo najuspješnije igre dosad. To su bile zadnje u Brazilu 2022., kako je trebalo bit 2021. pa se prebacilo na 2022. gdje smo osvojili šest medalja. A ja vjerujem, evo, tu su se pojavili i novi mladi sportaši, da bi i sljedeće u Tokiju mogle biti vrlo uspješne. Barem šest.
Ovotjedni Radio Aktivitet poslušajte i u audio izdanju: